[SVETKOVINA SV. ANASTAZIJE - misa u 18]
[SVETKOVINA SV. ANASTAZIJE - misa u 18]
[SVETKOVINA SV. ANASTAZIJE]
Svečanu večernju svetu misu predslavio je vlč. Kristijan Tušek, upravitelj župe sv. Nikole biskupa, Stenjevec II, nekadašnji kapelan u župi Samobor. Koncelebrirali su preč. Ivica Cik, župnik, vlč. Ivan Ćurić, svećenik Vrhbosanske nadbiskupije u miru, vlč. Krešimir Cervelin, kapelan uz đakona, vlč. Matu Zirduma.
U propovijedi se vlč. Kristijan dotaknuo smisla slavlja svetkovina i kako smo pozvani mijenjati se primjeru života mučenika i svetaca.
„Vjerujem da smo došli opet prepoznati što je kadro učiniti srce, život i čovjek, koji do mjere ludosti zavoli Boga, koji do mjere ludosti povjeruje, koji ide toliko daleko da sebe samoga zaboravlja, jer prvo što želi svojim životom zaista jest slaviti Boga. S druge strane, nadam se jednako tako da večerašnji susret svakome od nas želi obnoviti vjeru, a onda možda još više iskrenu ljubav, jer u tome stoji i pada sav naš vjernički život.
Naša spremnost da slavimo svetu misu, naša spremnost da se ispovijedamo, naša spremnost da izdvajamo vrijeme za svakodnevnu molitvu, nisu pitanje navike i odgoj, pitanje su ljubavi prema Bogu. Jer koga volim, s tim se družim. Koga volim, za toga pronalazim način i vrijeme.
Želim nam to odmah na početku, da ovo večerašnje slavlje produbi našu istinsku vjeru da nismo okupljeni oko ovog svetačkog kipa, oko običnog komada kruha ili neke davno zapisane riječi, već vjeru da ima smisla. Vjeru da smo živa zajednica živoga Boga. I još važnije, vjeru da ima smisla biti njegov. Jer baš je to poziv današnjeg evanđeoskog ulomka. Baš je to provokacija na osobiti način danas svete mučenice Anastazije, ali i tolikog reda i broja mučenika i svetaca koje častimo i u čiji se zagovor zapravo stavljamo. A sveta će Anastazija pokazati upravo to. Pokazat će da je moguće običnom čovjeku, smrtniku i grešniku učiniti u životu i sa životom nešto izvanredno. Da je moguće ostaviti duboki trag u društvu u kojem živiš i djeluješ, da je moguće donijeti Boga i ono Božje među te iste ljude i u to isto društvo. Ali samo ako si oslonjen na Onoga koji je kadar to u tebi promijeniti. I na koncu takvim te učiniti. Današnja svetkovina, na osobiti način evanđelje koje smo slušali, prvo nam baš to želi prizvati u pamet. Poziva nas da se vratimo k sebi, da se vratimo vlastitoj nutrini, da se vratimo srcu. U onom prvom temeljnom stavu s kojim smo započeli svetu misu, a to je stav da nismo savršeni, da nismo idealni, da nismo sveti, ali možemo takvi postati. Samo ako se prepoznamo kao oni koji su potrebni Božjeg usavršavanja i još važnije, ako se prepoznamo kao oni koji su Bogu itekako vrijedni. Vrijedni smo mu, braćo i sestre, jako smo mu vrijedni.
I ako zbog ičega Božje srce pati, to je zbog ljudskog srca koje svjesno da ga treba, k njemu opet ne želi doći ili mu dolazi premalo. Pozivam i potičem, dajte, pristupimo Gospodinu opet večeras, s djetinjim povjerenjem, baš onako djetinjom iskrenošću, recimo mu, onako po istini, zanemario sam te, Gospodine, zaboravio, površan sam, moja ljubav prema tebi čas je vruća, čas je hladna, ali želim više i bolje, želim te više voljeti, pa ću onda još više po tvojoj riječi živjeti. Ta svijest koliko smo vrijedni, onda će, nadam se, opet i vjerujem, i nama pomoći da uređujemo vlastite odnose i poglede jedni na druge, jer često puta to nam izostaje. Izostaje nam spremnost da drugoga susretnem kao onoga koji je Bogu jednako bitan kao i ja. Izostaje mi spremnost da u susretu drugoga vidim kao sliku Božju. I tužna je crkva, braćo i sestre, koja je puna podjela. Tužna je župa, koja je puna ogovaranja. Tužne su naše vjerničke sredine u kojima smo podjeljeni u desetke tabora. Pa koliko zajednica u župi, toliko podjeljenosti. Pa koliko svećenka u župi, toliko razdjeljenosti. Pa koliko duhova u župi, toliko svađa. Može li tako živjeti Božja obitelj? Je li to dostojno slavlja svete Anastazije ili bilo kojeg drugog sveca? Dok si danas prizivam u pamet, da do mene u klupi sjedi brat i sestra, koji je istog dostojanstva i Bogu jednako bitan, uz to što ću ga moliti da više njega ljubim, vrijedilo bi moliti da više jedni druge volimo. I to baš jednostavnom ljubavlju. Ne zato jer se poznajemo, ne zato jer si pašemo, nego zato jer smo Božji. To je onaj poziv kojeg danas pred nas stavlja evanđelje u veoma konkretnoj stvarnosti.
Narav ljubavi traži da bude pokazana. I zato smo pozvani ne biti privatni vjernici, nego radosno, cijelim životom, svjedočiti da smo povjerovali Evanđelju. Odakle spremnost svetoj Anastaziji da ide u plamen, da bude spaljena? Samo iz snage vjere koja govori - Nemoj se bojati ovih što će ti uništiti tijelo; boj se onoga koji će ti dušu odvući u pakao. Spremnost na mučeništvo ide iz svijesti da ima smisla ovaj život proživjeti po primjeru na Isusa Krista, čineći dobro. Jer svaki čin ovdje, prolazan, ima svoju itekakvu vrijednost u vječnosti.“
Na kraju svete mise, preč. Ivica Cik zahvalio je svima koji su pomogli u pripremi te sudjelovali u slavlju trodnevnice i na sam dan svetkovine, osobito svim okupljenim članovima samoborskih udruga, bratovština i društava koji su svojim svečanim odorama i narodnim nošnjama uveličali ovu svečanost. Nakon završnog blagoslova, okupljeni su vjernici imali priliku osobno se pokloniti i pomoliti pred relikvijom sv. Anastazije.