Nemojmo samo govoriti, već pomozimo mladima da budu hrabri te se odluče za brak i obitelj



U svom današnjem obraćanju biskupima koji sudjeluju na Svjetskom susretu obitelji u Philadelphiji, Papa je istaknuo kako obitelj za Crkvu nije razlog zabrinutosti, nego radosna potvrda Božjega blagoslova na remek-djelo stvaranja. Crkva se samo može radovati na Gospodinovu daru tolikih obitelji koje i usred teških kušnji, ostaju vjerne svojim obećanjima i čuvaju vjeru! Jedan od najvažnijih izazova našega vremena je da se taj Božji dar odlučno prepozna i prizna.

Obitelj je trajno mjesto saveza između Crkve i Božjega stvaranja. Bez obitelji ni Crkva ne bi mogla postojati niti bi mogla biti “znakom i instrumentom zajedništva s Bogom i jedinstva cijeloga ljudskog roda” (LG 1). Opasnost otuđenja, već je prisutna među ljudima. Prije smo običavali imati dućan koji nije obilovao velikim izborom, ali je sadržavao ono najvažnije za obiteljski život. Ljudi su osobno poznavali prodavača i međusobno su mogli izgrađivati povjerenje, na kojemu se taj posao i temeljio – kazao je Papa.

Danas, naprotiv, imamo supermarkete – štoviše – čini se da je sav svijet postao veliki supermarket, koji pršti od izbora i ponuda; a trgovina se više ne zasniva na povjerenju, jer drugima se više ne vjeruje. Ne postoji više bliski osobni odnos. Čini se, da današnja kultura, ljude potiče da se ne navezuju ni na što i ni na koga; da se nikome ne povjeravaju. Slično vrijedi i za religiju – kazao je.

Današnji konzumerizam određuje što je važno, po svaku cijenu i bez obzira na posljedice. Društveni odnosi postaju sredstvo zadovoljenja „mojih“ potreba. Moj bližnji, poznato lice, osobnost i njegova životna priča, više nije važan. Rezultat takvog odnosa je kultura koja odbacuje sve ono što više ne izgleda korisno ili zadovoljavajuće za ukus kupca, dok su mnogi prisiljeni jesti „mrvice sa stola svoga gospodara“ (v. Mt 15,27).

Trebamo li kriviti naše mlade ljude za to što su odrasli u takvom društvu? Trebamo li ih osuditi na život u ovakvom svijetu? Trebaju li čuti od svojih pastira da je “sve je bilo bolje tada”, svijet se raspada i ako stvari krenu tako, tko zna gdje ćemo završiti?” Ne, ne mislim da je to način na koji, kao pastiri, imamo slijediti stope Dobrog pastira. Pozvani smo tražiti, pratiti, podići, poviti rane našeg vremena. Gledati na stvari realno, s očima onoga koji se osjeća pozvan na djelovanje, na pastoralno obraćenje. Svijet danas od nas zahtjeva to obraćenje. “Od vitalne je važnosti za današnju Crkvu da izađe i svima propovijeda evanđelje: na svim mjestima, u svim prilikama, bez oklijevanja ili straha. Radost evanđelja je za sve ljude i nitko nije isključen” (Evangelii Gaudium, 23)

Ipak, bili bismo u zabludi, ako bismo vidjeli ovu “kulturu” svijeta kao puku ravnodušnost prema braku i obitelji, kao i čistu i jednostavnu sebičnost. Jesu li današnji mladi ljudi beznadno plašljivi, slabi, nedosljedni? Ne smijemo pasti u ovu zamku. Mnogi su mladi ljudi, u kontekstu ove kulture obeshrabrenja, dali svoj nesvjesni pristanak. Paralizirani su kad naiđu na lijepe, plemenite i doista neophodne izazove koje vjera pred njih stavlja. Mnogi odlažu brak u iščekivanju idealnih uvjeta, kada će sve biti savršeno. U međuvremenu, život ide dalje, bez stvarne životne ispunjenosti. Upoznavanje pravih životnih užitaka dolazi samo kao plod dugoročnog, velikodušnog i žarkog ulaganja svoje inteligencije i entuzijazma.

Kao pastiri, pozvani smo skupiti svoje snage i obnoviti entuzijazam te učiniti da se obitelji sve više otvore i odgovore na Božji blagoslov! Uložiti svoje snage ne toliko u slušanje o svjetskim problemima i o zaslugama kršćanstva, nego u iskreni poziva mladima da budu hrabri te se odluče za brak i obitelj. I ovdje, trebamo malo svete odvažnosti! Kršćanstvu koje malo “radi” u praksi, dok neprestano “razjašnjava” svoja učenja, opasno je neuravnoteženo. Čak bih rekao da se zaplelo u začarani krug. Pastir mora pokazati da je “evanđelje obitelji” doista “dobra vijest” u svijetu, u kojem se čini da briga za sebe, suvereno vlada!

Ne govorimo o nekom romantičnom snu: ustrajnost koja je pozvana zasnovati obitelji i podići je, preobražava svijet i ljudsku povijest. Pastir ipak mirno, ali i žarko proglašava Božju riječ. On potiče vjernike da ciljaju visoko. On će svojoj braći i sestrama omogućiti da čuju i dožive Božje obećanje, koje može proširiti njihovo iskustvo majčinstva i očinstva, u horizontu nove “prisnosti” s Bogom (Mk 3: 31-35) – rekao je Papa.

Pastir bdije nad snovima, životom i rastom svojega stada. Ovo “bdijenje” nije rezultat “govorenja”, nego “pasenja”. Samo onaj koji je sposoban stajati “usred” stada može bdjeti, a ne netko tko se boji pitanja, kontakta i pratnje. Pastir čuva i nadgleda ponajprije molitvom; podupire vjeru svog naroda i utvrđuje (narod) povjerenje u Gospodina, u njegovu prisutnosti. Pastir ostaje budan, pomažući ljudima da, u vrijeme obeshrabrenja, frustracija i neuspjeha, podignu svoj pogled. Mogli bismo s razlogom upitati: jesmo li u svom pastoralu spremni “gubiti” vrijeme s obiteljima. Jesmo li spremni biti uz njih, i dijeliti njihove teškoće i radosti… – potaknuo je Sveti Otac.

Duh radosne bliskosti s Bogom ima biti glavna oznaka našega biskupskog života, koji se sastoji u molitvi i naviještanju evanđelja – rekao je Papa, ističući da se dobar pastir odriče obiteljske ljubavi upravo zato da bi sve svoje snage usredotočio na povjerene mu ljude, osobito najranjivije. Potpuna predanost Božjoj ljubavi nije zvanje u kojem nedostaje nježnost i privrženost – kao što vidimo u Isusu – napomenuo je Sveti Otac i objasnio da pastir prema narodu ima gajiti ljubav kojom Sin ljubi Oca, što se odražava u nježnosti s kojom se posvećuje brizi za ljude.

Naše poslanje treba produbiti savez Crkve i obitelji – u suprotnom će postati besplodan te će se ljudska obitelj nepovratno udaljiti od Božje radosne vijesti, i to našom krivnjom – upozorio je papa Franjo. Ako međutim budemo odražavali Božju ljubav, onda će čak i Samarijanka koja je imala pet lažnih muževa otkriti da može svjedočiti, a za svakog će bogatog mladića jedan stariji carinik sići sa stabla i četverostruko vratiti siromasima, na koje dotada nije ni pomišljao. Neka nam Bog udjeli dar obnovljene blizine između obitelji i Crkve – poželio je na koncu Sveti Otac.

Radio Vatikan|Bitno.net