Mateo Kovačić: Hrvati, uzdajmo se u Boga! Dičimo se svojim i ne vrijeđajmo druge



Hrvatski nogometni reprezentativac, nekadašnji igrač zagrebačkog Dinama, a od nedavno u milanskom Interu, Mateo Kovačić u velikom intervjuu za Hrvatski katolički portal Raskrižje progovorio je o svom odlasku u Italiju, o prvoj utakmici za hrvatsku A reprezentaciju, a ponajviše o svojoj vjeri. Intervju Vam prenosimo u cijelosti:

 Mateo, prije svega čestitke zbog prelaska u jedan od europskih nogometnih velikana, Inter. Kako bi se, u par rečenica, predstavio našim čitateljima? Mateovim riječima – tko je Mateo Kovačić?

Kao prvo, hvala na čestitkama. Ukratko da se predstavim vašim čitateljima – ja sam Mateo Kovačić, jednostavan momak koji je rođen u Linzu, u Austriji. Imam dvije mlađe sestre. S 12 godina sam se preselio u Hrvatsku. Igram nogomet, i hvala Bogu, zasad uspijevam u tome. Sad sam 19 godina star, igram u Interu i mogu reći kako sve ide svojim tokom.

Kakav je osjećaj igrati za jedan tako veliki klub? Što se sve promijenilo proteklih mjeseci i kako doživljavaš ovaj silni skok u karijeri, ali i u životu općenito?

To je stvarno jedan veliki skok. U pitanju je druga država, sve je drugačije. Ne bih podcjenjivao hrvatski nogomet, ali naravno da je tamo sve teže, sve je puno brže i jače, a drugačije je i što se tiče navijača. Stadioni su puni i naravno da je odmah ljepše igrati, odmah se ugodnije osjećaš. Što se tiče života, ostao je isti. Nažalost, nema mise na hrvatskom pa mi to nedostaje, ali sad sam na odmoru i odmah je ljepše, duhovno se obnoviš. Zasad je sve u redu, živim u svom stanu. Dođu mi roditelji i prijatelji ponekad, tako da moram biti prezadovoljan.

Tvom je uspjehu prethodilo puno rada i odricanja. Kakvu je ulogu imala vjera u tom periodu tvog života?

Ne znam koliko ja mogu reći o vjeri, upoznao Boga jesam, ali ja sam odgojen od malih nogu tako, uz Crkvu i vjeru. To je kod nas uobičajeno. Ali što se tiče tog perioda, vjera je imala dosta utjecaja. Ne mogu reći da sam imao neki težak put, kod mene je sve išlo lijepo „uzbrdo“, jedino što sam imao taj lom noge koji mi je, moram reći, dobro došao jer sam se duhovno obnovio, cijeli sam se promijenio nakon toga, tako da u svakom zlu ima nešto dobro. Što se tog loma tiče, iako to može čudno zvučati, ali stvarno je dobro došao. Meni put nije bio težak, neki dečki moraju ići po posudbama, meni je sve išlo dobro tako da se ne smijem buniti i drago mi je da se moram odricati zbog takvih stvari.

Već smo spomenuli tu ozljedu. Je li bilo straha da se nećeš moći dalje baviti nogometom?

Sigurno je teško to kad vidiš kako ti skidaju gips, a noga oslabi, ne možeš hodati tri-četiri mjeseca. Normalno da je teško, ali nikad nisam sumnjao u sebe, uvijek sam znao da mogu, da želim i da hoću. Naravno, tu mi je pomogla i moja obitelj i svi oni koji su bili uz mene. Na kraju krajeva, kad se sve to zbroji, ne mogu reći da se nisam htio vratiti nogometu, ali tad sam se bio posvetio vjeri i obitelji. Nogometu sam se i prebrzo i predobro vratio, tako da zaista moram biti Bogu zahvalan.

Za tebe kažu da si jedan od najtalentiranijih mladih nogometaša u Hrvatskoj, pa i šire. Kako ti doživljavaš svoj talent? I tko je prepoznao tu darovitost za nogomet?

Prvo, zahvaljujem na pohvalama, stvarno je lijepo čuti takve pohvale. Ne znam tko ga je prepoznao, Bog ga je darovao, vjerojatno sam određen za taj put. Naravno da tu uvijek imaju neki faktori koji to pokrenu. Mama me prva odvela na trening, prva je shvatila da nešto imam u sebi i onda sam nastavio dalje. Moram zahvaliti roditeljima jer nikad nisam doživljavao pritisak obitelji zbog nogometa. Dosta djece odustane zbog roditelja, zbog pritiska. Moji su roditelji to uvijek gledali sa strane, naravno nekad su morali nešto i reći, ali nikad nije prisutan pritisak, tako da je sve prošlo dobro. Sretan sam što živim takvim životom i što mogu dati sve od sebe u nogometu.

Jesi li i u jednom trenutku osjetio strah da bi se zbog tvog sportskog uspjeha i slave kad tad mogao udaljiti od vjere i Crkve?

Iskreno, nisam nikad tako razmišljao, nisam uopće razmišljao da bih se nekad mogao udaljiti. Ostajem uvijek taj koji jesam, ništa se kod mene ne promijeni, samo što igram nogomet, a uz uspjehe dolazi i to da si poznatiji. Međutim, nadam se da se nikad ne ću promijeniti, nadam se da ću uvijek ostati isti. Znam da ću nekad i posustati u vjeri, uvijek ima trenutaka kad posustaneš, ali tu je obitelj, tu su prijatelji da ti pomognu, da te izvuku iz toga.

Sama vjera i vjerski život su na neki način i jedan proces, to nije gotova stvar...

Naravno.

Kako, po tvom mišljenju, jedan mladić ili djevojka (samci i oni u vezi) u današnjem vremenu mogu živjeti i svjedočiti svoju vjeru?

Sigurno da je meni lakše zato što imam intervjue pa mogu o Bogu govoriti, ne znam kako je drugima. Ja se nikad ne volim isticati kao vjernik, svatko ima svoje mane. Ne želim da se od mene pravi nekog sveca i ne držim da se vjera mora toliko riječima isticati, ja više volim da se to pokaže u životu. Naravno da treba posvjedočiti, treba reći, ali ja više volim ne naglašavati to previše.

Iza tebe je prvi nastup u A reprezentaciji, i to u jednoj takvoj utakmici kao što je bila ona protiv Srbije. Kako si doživio taj nastup?

Naravno da je ta utakmica značila puno za naš narod. Ja ne mogu puno govoriti o ratu, jer sam u to doba tek bio rođen, ali sigurno je da su tu velike rane za hrvatski narod. Naravno, i za srpski, također. Što se tiče utakmice, hvala izborniku, hvala svima koji su mi dali tu priliku. I, hvala Bogu, na kraju smo i pobijedili, uzeli ta tri boda što je bilo bitno. Nadam se da su Hrvati svi uz nas i da im je taj uspjeh mnogo značio, više nego samo ta tri boda.

Koliko vremena ti gust raspored treninga i utakmica ostavlja za molitvu i prakticiranje vjere? Ili to uspijevaš spojiti jedno s drugim?

Uvijek ima perioda kada više moliš, i kada manje moliš. Naravno, ponekad mi treba netko da me malo „pogura“ u molitvi, recimo kad molim s roditeljima ili s djevojkom. Kao što sam rekao, u Italiji mi je malo teže jer nema mise na hrvatskom, ali sad kad sam na odmoru odmah mi je ugodnije. Kako sad imam dosta obveza, ne nađem uvijek vremena za molitvu jer uglavnom negdje žurim, ali kod mene je uvijek Bog prisutan, uvijek je tu bar znak križa.

Kako na tvoju vjeru gledaju tvoji najbliži, ali i suigrači? Možeš li s nekima od njih razgovarati o tome? Je li bilo neugodnih iskustava zbog javnog iskazivanja vjere? Jesi li se našao u situaciji da si reagirao na psovke ili neka ponašanja koja su neprimjerena?

Uvijek sam držao do toga, suigrači su znali za to. Ima puno igrača koji su vjernici, ali uvijek se nađe netko tko psuje Boga. Naravno, ja sam pokušavao reći – Daj nemoj, nemoj psovati! Međutim, kad bih vidio da moj - nemoj, nemoj- nema učinka, onda bih prestao govoriti. Ako želi i dalje psovati, ne mogu ja tu ništa, samo ga preporučiti u molitvi. Sigurno da je bilo nekih situacija, to je možda čak više bila i zezancija, više nego što bi to bilo vrijeđanje, podrugljivo bi me nazivali ministrantom, ali nisam ja to shvatio kao neke uvrede. Naravno da sa suigračima mogu popričati i o vjeri.

Imaš li neku sveticu ili sveca zaštitnika koji su ti posebno na srcu i kojima se utječeš?

Marija, Majka Božja je naravno „broj jedan“ koja mi je u toj ozljedi i u svemu najviše pomogla. Njezin kipić koji imam mi mnogo znači. Poštujem sve svece, svi sveci imaju nešto svoje posebno. Od svetaca tu je sveti Antun Padovanski, zaštitnik moje župe. On je, naravno, jedan od velikih svetaca. Međutim, ne bih izdvajao nikoga posebno, nisam posebno vezan za pobožnost nekom svecu, ali ako baš moram izdvojiti nekog sveca, onda je to sv. Antun Padovanski, a kao što sam već rekao, Majka Božja zauzima posebno mjesto u mome životu.

Koja je tvoja najdraža misao (životni moto) ili citat iz Svetog Pisma koji te nadahnjuje?

Uzdaj se u Boga – uz tu sam misao odrastao. Predaj sve u Božje ruke – to mi je nekako i najdraže i najbolje.

Podrijetlom si iz BiH, točnije iz Kotor Varoša, odrastao si u Austriji, nekoliko posljednjih godina živio u Zagrebu. Kako je sve to utjecalo na tebe kao osobu?

Ja sam u svemu tome uvijek ostajao isti, ali naravno, kod tih prelazaka bilo je teško, gubio sam prijatelje, bilo je teško ići. Kad sam išao iz Austrije, tad sam bio stvarno sretan, oduševljen što mogu živjeti u Zagrebu, što će moj život, moje djetinjstvo proći u Zagrebu. Međutim, sad kad sam odlazio u Milano, bilo mi je znatno teže jer sam se vezao i za curu i za prijatelje, bila mi je tu i crkva, proveo sam tu šest prekrasnih godina, ali to je dio nogometa. Naravno, nije mi teško palo otići u takav klub kao što je Inter i takav grad kao što je Milano, presretan sam što sam tamo otišao, ali ipak, znam gdje mi je kuća, gdje mi je dom i to mi je najvažnije.

Među Hrvatima se ponekad naglašavaju podjele po tomu iz kojeg je tko kraja. Jesi li se ti s time susretao?

Mogu reći da baš i nisam, a nadam se da i ne ću. Kad sam bio mlađi, bilo je tu nekih podjela, recimo, na relaciji Hajduk - Dinamo, ali kako smo zrelij i odraslijii, mislim da nema nikakve potrebe za tim. Naravno, svatko je od nekuda, iz nekog kraja i ja poštujem svaki naš kraj. Svaki kraj ima svoje čari. Mislim da su to neke dječje gluposti, te neke svađice - ja sam otuda, a ti si otuda. Međutim, ne treba to previše uzimati k srcu. Trebamo se dičiti svakim našim talentom jer smo kao takva mala država postigli jako velike uspjehe.

Što bi posebno stavio na srce mladim Hrvatima katolicima, bez obzira na to iz kojeg su kraja?

Neka se diče svojim, a neka ne vrijeđaju drugog. To je po meni jedina pametna izreka. Moramo biti ponosni na Hrvatsku državu, biti svi k'o jedno da bismo napravili velike rezultate.

I za kraj, molim te uputi nekoliko riječi čitateljima Raskrižja – Hrvatskog katoličkog portala.

Zahvaljujem što sam mogao sudjelovati u ovako lijepom intervjuu, što sam mogao ispričati svoje iskustvo, a možda nekome i pomoći. Rekao bih mladima da jednostavno odu Gospodinu, da ga upoznaju i nađu svoj mir i da unatoč grijesima, jer svi griješimo, dođu Gospodinu. Jednog dana ćemo svi doći gore, pred Gospodina, na suđenje, tako da je bolje ne trošiti vrijeme na gluposti i svađe, nego da budemo u miru i da ovaj svoj život provedemo što ljepše - zaključio je Kovačić u razgovoru s Josipom Križićem.