Postoji li kršćanska obitelj koja je pokušala živjeti prema evanđelju a da joj netko prije ili poslije nije rekao: »Vi ste staromodni, vrijeme vas je pregazilo. Otvorite oči: obiteljski model koji želite prenijeti svojoj djeci nije više jedini. Obitelj ne mora nužno biti baš ono što vi živite!«?
Doista, u naše je vrijeme obitelj prikazana kao institucija koja može imati različita lica, a medijska nas promidžba pokušava uvjeriti da su svi obiteljski modeli jednako vrijedni. Kaže se da se treba znati prilagoditi svojem vremenu. Iako se priznaje da neke obitelji stvaraju bolje uvjete za procvat djece, općenito se odbija zatvaranje u tradicionalnu sliku obitelji. Evolucija ćudoređa smatra se neizbježnom, pa čak i poželjnom.
Istina je da ne možemo zatvarati oči i živjeti u svojem ograđenom svijetu. Pa čak i kad bismo to htjeli, ne bismo mogli osim kad bismo se izolirali u kulu bjelokosnu. Tolike su obitelji ranjene! Sva djeca, pa čak i ona koja imaju sreću da se njihovi roditelji ljube, imaju prijatelje, rođake ili školske kolege čiji su roditelji rastavljeni, razdvojeni, nevjenčani itd.
Djeca vide i čuju mnoge stvari koje i ne razumiju baš uvijek. Od velike je važnosti da o tome mogu razgovarati kod kuće, kada i kako žele, da mogu postavljati sva moguća pitanja, sigurni u to da će im se reći istina i da se nikoga ne će osuđivati.
Najprije istina: ona oslobađa. Imamo pravo žaliti što su djeca (katkad vrlo rano) posredno ili neposredno suočena s nekim stvarima. Njihov će nemir biti manji ako im na sva pitanja odgovorimo istinom. To ne znači da im treba okrutno i dokraja reći sve o svemu, nego istinu koja im je u trenutku kada postave pitanje potrebna. Laž uništava.
Dobrohotnost prema osobama: nikada se ne smije uništiti povjerenje djeteta prema roditeljima (ili prema jednom od roditelja). To je katkad teško, ali je bitno. Poznajemo izvanredne primjere žena ili muškaraca koje su bračni drugovi prevarili ili napustili, i koji su polako i ponizno pokušali oprostiti, učeći tako djecu da svojeg oca ili svoju majku ne svedu isključivo na njihovu nevjeru. Kad nisu posrijedi roditelji djeteta nego roditelji njegovih prijatelja ili bračni par kojeg dijete pozna i voli, potrebno je izraziti jasna i čvrsta stajališta o njihovu ponašanju, ali uvijek dobrohotno i prijateljski u odnosu na osobe o kojima je riječ. Bitno je da dijete nauči razlikovati te dvije razine: s jedne strane ponašanje, s druge strane osobu. Inače će smatrati dobrima odabire onih koji su mu simpatični, a lošima odabire onih koje baš ne voli; tada će nemilosrdno osuđivati i osobe čije ponašanje ne odobrava.
Potrebno je da se djeca ukorijene u nadi, istinskoj nadi, nadi koja nam dopušta reći da evolucija ćudoređa nije neizbježna, da rastava braka nije sudbina, da vjernost i čistoća nisu utopija. Ta nada počiva u Bogu i samo u njemu. I tako, kad se kršćanski zaručnici na dan vjenčanja usude jedno drugom obećati vjernost zauvijek, to ne znači da misle da su bolji od drugih. Znaju da su ranjivi, bijedni i grješnici, ali su sigurni da je Bog s njima, da jamči za njihovu ljubav i da je On uvijek vjeran.
Djeca trebaju naučiti potpuno živjeti u svojem vremenu i biti sretna zbog toga, jer ih upravo tu Bog čeka. Bog želi da žive danas, u svijetu u kojem jesu: to nije slučajnost. Kršćanska obitelj ne bi smjela živjeti strašljivo usmjerena na sebe samu; mora biti na vjetrometini, ali ne na bilo kojoj: ne na vjetrometini povijesti ni na vjetrometini svijeta, nego na vjetrometini Duha Svetoga. Ovo nije jeftina igra riječi: to je stvarnost zvanja kršćanskih obitelji, uvjet njihove slobode i njihove sreće.
Gornji tekst je izvadak iz knjige Christine Ponsard Vjera u obitelji. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal www.bitno.net. Knjigu možete prelistati na linku ovdje.
">
Postoji li kršćanska obitelj koja je pokušala živjeti prema evanđelju a da joj netko prije ili poslije nije rekao: »Vi ste staromodni, vrijeme vas je pregazilo. Otvorite oči: obiteljski model koji želite prenijeti svojoj djeci nije više jedini. Obitelj ne mora nužno biti baš ono što vi živite!«?
Doista, u naše je vrijeme obitelj prikazana kao institucija koja može imati različita lica, a medijska nas promidžba pokušava uvjeriti da su svi obiteljski modeli jednako vrijedni. Kaže se da se treba znati prilagoditi svojem vremenu. Iako se priznaje da neke obitelji stvaraju bolje uvjete za procvat djece, općenito se odbija zatvaranje u tradicionalnu sliku obitelji. Evolucija ćudoređa smatra se neizbježnom, pa čak i poželjnom.
Istina je da ne možemo zatvarati oči i živjeti u svojem ograđenom svijetu. Pa čak i kad bismo to htjeli, ne bismo mogli osim kad bismo se izolirali u kulu bjelokosnu. Tolike su obitelji ranjene! Sva djeca, pa čak i ona koja imaju sreću da se njihovi roditelji ljube, imaju prijatelje, rođake ili školske kolege čiji su roditelji rastavljeni, razdvojeni, nevjenčani itd.
Djeca vide i čuju mnoge stvari koje i ne razumiju baš uvijek. Od velike je važnosti da o tome mogu razgovarati kod kuće, kada i kako žele, da mogu postavljati sva moguća pitanja, sigurni u to da će im se reći istina i da se nikoga ne će osuđivati.
Najprije istina: ona oslobađa. Imamo pravo žaliti što su djeca (katkad vrlo rano) posredno ili neposredno suočena s nekim stvarima. Njihov će nemir biti manji ako im na sva pitanja odgovorimo istinom. To ne znači da im treba okrutno i dokraja reći sve o svemu, nego istinu koja im je u trenutku kada postave pitanje potrebna. Laž uništava.
Dobrohotnost prema osobama: nikada se ne smije uništiti povjerenje djeteta prema roditeljima (ili prema jednom od roditelja). To je katkad teško, ali je bitno. Poznajemo izvanredne primjere žena ili muškaraca koje su bračni drugovi prevarili ili napustili, i koji su polako i ponizno pokušali oprostiti, učeći tako djecu da svojeg oca ili svoju majku ne svedu isključivo na njihovu nevjeru. Kad nisu posrijedi roditelji djeteta nego roditelji njegovih prijatelja ili bračni par kojeg dijete pozna i voli, potrebno je izraziti jasna i čvrsta stajališta o njihovu ponašanju, ali uvijek dobrohotno i prijateljski u odnosu na osobe o kojima je riječ. Bitno je da dijete nauči razlikovati te dvije razine: s jedne strane ponašanje, s druge strane osobu. Inače će smatrati dobrima odabire onih koji su mu simpatični, a lošima odabire onih koje baš ne voli; tada će nemilosrdno osuđivati i osobe čije ponašanje ne odobrava.
Potrebno je da se djeca ukorijene u nadi, istinskoj nadi, nadi koja nam dopušta reći da evolucija ćudoređa nije neizbježna, da rastava braka nije sudbina, da vjernost i čistoća nisu utopija. Ta nada počiva u Bogu i samo u njemu. I tako, kad se kršćanski zaručnici na dan vjenčanja usude jedno drugom obećati vjernost zauvijek, to ne znači da misle da su bolji od drugih. Znaju da su ranjivi, bijedni i grješnici, ali su sigurni da je Bog s njima, da jamči za njihovu ljubav i da je On uvijek vjeran.
Djeca trebaju naučiti potpuno živjeti u svojem vremenu i biti sretna zbog toga, jer ih upravo tu Bog čeka. Bog želi da žive danas, u svijetu u kojem jesu: to nije slučajnost. Kršćanska obitelj ne bi smjela živjeti strašljivo usmjerena na sebe samu; mora biti na vjetrometini, ali ne na bilo kojoj: ne na vjetrometini povijesti ni na vjetrometini svijeta, nego na vjetrometini Duha Svetoga. Ovo nije jeftina igra riječi: to je stvarnost zvanja kršćanskih obitelji, uvjet njihove slobode i njihove sreće.
Gornji tekst je izvadak iz knjige Christine Ponsard Vjera u obitelji. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal www.bitno.net. Knjigu možete prelistati na linku ovdje.