«Nije potrebno mnogo pitati, zašto toliki jadi na zemlji? Nije potrebno dugo pitati, kada će im biti kraj? Za onoga, naime, koji znade, tko je Bog, a tko čovjek; za onoga, koji znade, što je Bog učinio za čovjeka, a kako se čovjek ponio prema Bogu; za onoga, koji znade, kako Bog gleda na međusobni odnos ljudi, a kako se ljudi vladaju jedni prema drugome; za onoga, koji znade, što Bog očekuje od svakoga pojedinca čovjeka, a kako mnogi pojedinci živu, — za toga nije teško naći odgovor, kad će se skratiti dani kušnje za čitavo čovječanstvo.

Onda, kad se Boga bude priznalo onim, što jest i kad mu se bude dala dužna počast; onda kad oholice ne budu smatrali da mogu činiti, što ih je volja, kao da nisu nikome odgovorni, već kad se budu udarali šakom u prsa i vapili: ‘Bože, milostiv budi meni grešniku!’ Onda, i samo onda, može se računati s pravim mirom u obiteljima, narodima i državama, s mirom u čitavom svijetu!

Ako se to možda kome čini čudno ili čak smiješno, jer smatraju, da će mir stvoriti samo oružje, onda ćemo tomu reći sa sv. Augustinom, u čemu je trajan mir.

Mir, veli veliki umnik sv. Augustin, nije ništa drugo nego stalnost poretka. A što iziskuje pravi poredak? Iziskuje u prvom redu i nada sve, da čovjek, svaki čovjek bez razlike, prizna svuda i svagdje svoju bijedu i nemoć, a Božju veličinu i svemoć: ‘Prinosite, Gospodu slavu i čast, prinosite Gospodu slavu imenu njegovu’. I to ne držeći na ustima Ime njegovo, a gazeći nogama zakone njegove, nego stvarno, srcem i dušom, čitavim životom.

A da li to današnji čovjek čini? Zato što mu je nakon toliko truda uspjelo popeti se zrakoplovom koju hiljadu metara u visinu; zato, što mu je nakon mnogo truda uspjelo pronaći savršeniji dalekozor za promatranje zvjezdanog neba, napuhnuo se, uzdigao glavu i misli, da mu više ne treba Bog Stvoritelj, misli, da je dostatan sam sebi. Još malo, pa će Stvoritelja svijeta smatrati sebi ravnim, ako ne manjim od sebe, s kojim se može poigravati kako hoće.

Ima i danas mnogo sličnih nekom umišljenom književniku, koji se smatrao tako genijalnim, da mu nema para na zemlji. S pravom mu se zato i vrlo duhovito narugao jedan znanac, kad ga je jednoga dana zatekao u vrtu, gdje sjedi zadubljen u misli:

— Na smrt — odgovori književnik — i što ću reći Bogu, kad ga budem gledao licem u lice?

— Pa to je vrlo jednostavno — odgovori mu došljak. — Reći ćeš mu: Dragi kolega!

A mislite li, da je samo jedna ovakva umišljena veličina na ovom svijetu? Ali za sve njih vrijedi ona Sv. pisma: ‘Bog se protivi oholicama’. Nije poštedio ponosnog Lucifera, kad je pokušao prisvojiti božansku čast, nego koliko god je bio visok, uzdignut u časti, toliko ga je strovalio za kazan u dubinu pakla i to poput munje, veli Krist: ‘Vidio sam sotonu, gdje spade s neba kao munja!’ Nije poštedio prvence roda ljudskoga Adama i Evu, kad su umjesto glasa Božjega poslušali glas zmije zavodnice, da jedu sa zabranjenoga drveta. Srušio je Baltazara kralja usred gozbe, kad se drznuo narugati se pravome Bogu. Ponizio je Napoleona, kad je stajao na vrhuncu moći.

Nije nikad u neprilici, da sruši svaku zemaljsku veličinu, koja misli, da se može poigravati s Bogom. Bog se ne da ismjehivati, veli Apostol.

Prvo, dakle, pravilo, ako želimo da vidimo bolje dane, dane mira, jest, da dademo Bogu dužnu čast, da se ponizimo pred njim».

Blaženi Stepinac: Želite mir na zemlji? Ponizite se i pokajte pred Bogom!