Svetkovina Božića u Samoboru prema zapisima Milana Langa
Svetkovina Božića u Samoboru prema zapisima Milana Langa
Hrvatski učitelj, pisac, prevoditelj i etnograf Milan Lang rođen je u Volavju kraj Jastrebarskog 10. rujna 1863. godine. Od 1895. do 1922. bio je ravnatelj osnovne škole u Samoboru. Potaknut projektom sustavnog sakupljanja hrvatske etnografske građe, koji se provodio u okviru tadašnje Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti (JAZU) u Zagrebu, napisao je iznimno vrijedno djelo: Samobor, narodni život i običaji (objavljeno najprije u Zbroniku za narodni život i običaje Južnih Slavena). U tom važnom djelu za povijest grada Samobora i hrvatskog naroda zapisao je i narodne običaje povodom svetkovine Božića u samoborskom kraju. Ovdje ćemo istaknuti neke od njih.
Prema Langu, nema radosnijeg razdoblja u godini od svetkovine Božića. Svatko mu se veseli, bez obzira bio bogataš ili siromah. Cijele se godine štedi kako bi se na Božić moglo proveseliti i više potrošiti. Razlog tomu bio je vrlo jednostavan – dolazi Spasitelj! Pripreme za taj veliki događaj počinju već na svetkovinu Svih svetih, jer to je, zapisao je Lang, „prvi Božić“. Majka razmišlja o pripremi hrane, otac nabavlja drva i vina, a djeca brinu za ukrašavanje božićnog drveta i jaslica. Dva dana prije Božića odvija se „tučidan“, odnosno kolju se životinje koje će se objedovati za Božić, te se priprema i ostala hrana (orasi, lješnjaci, mak, slador, brašno, jaja, maslac, mlijeko i dr.). Na Badnjak se pripremaju kolači, a glavni su: pogača, orahnjača i makovnjača. Do badnje večeri mnogi su postili. Već poslijepodne počinje se kinčiti, odnosno po starom samoborskom običaju kinč (nakit, ures) se postavlja na strop i to obično nad stolom gdje će se blagovati. Božićno drvce koje Samoborci najviše vole jest božikovina, a u imućnijim kućama moglo se naći i omoriku koju su Slovenci znali voziti kroz Samobor do Zagreba gdje bi je potom prodavali. Na drvce se stavljaju jabuke, naranče, pozlaćeni orasi, lješnjaci, nakiti od papira i stakla i slično, a pod bor jaslice. Uz molitvu, blagoslovljenom vodom škrope se ukućani i prostorije u kući. Nakon toga se u nekim kućama i kadi tamjanom. Na Badnjak prvo svjetlo mora upaliti muškarac, i to svijeću, ne svjetiljku, koja bi gorjela sve do jutra. Nakon što se upali svijeća, soba se pomete i pripremi se stol ispod kojega muškarac baci slamu. Tom prilikom muškarac do tri puta sjeda na slamu i udarajući je debelim mesom, piše Lang, govori: „Bog dal, da bi kvočke ovak dobro sedele i da bi bilo čudaj piščenec!“. Na njoj se potom igraju djeca i zabavljaju do mile volje. Dio slame potom se postavi na stol, a preko nje čist i bijel stolnjak. Muškarci se pred Božić ošišaju, obriju, a tko može i želi, nabavi novo odijelo. Kada se počnu paliti svijeće, počinje i pucnjava iz kubura, samokresa i pušaka, a potom kreće pjesma i odlazak na polnoćku. Netko od ukućana ostaje kod kuće paziti na vatru i hranu, ali za Božić je odlazak na misu obavezan za sve.
Na Božić muškarci odlaze prijateljima i znancima čestitati Božić, a žene ostaju kod kuće jer se vjerovalo da bi ulazak žene u tuđu kuću na Božić značio nesreću. Bilo je i raznih praznovjerja i gatanja prilikom Božića, primjerice, hoće li se djevojka udati naredne godine ili neće. Djevojke i mladići međusobno su jedni drugima dijelili jabuke „božićnice“. Od starine bio je običaj da se na prvi dan Božića služi sveta misa u 9 sati u kapeli sv. Mihalja u Gornjem kraju. Na Štefanje se odlazilo u susjedna sela i mjesta na čestitanje, krčme su bile pune ljudi, a sada je i muško i žensko odlazilo rodbini i prijateljima. Oni koji su si mogli priuštiti, otišli bi i u Zagreb u kazalište.
Na Staru godinu ukućani imaju gotovo isti običaj. Nakon mise zahvalnice za proteklu godinu, došavši kući, vodom i tamjanom blagoslivljaju se prostorije, moli se, te se postavlja čist stolnjak. Na Novu godinu dječaci obilaze kuće jer se vjerovalo da donose sreću. Opet, vjerovalo se da će u kući biti nesreće ukoliko se prva pod krovom na Novu godinu pojavi neka žena. Na Sveta tri kralja, ili kako se govorilo „zajdni Božić“, u sumrak se škropilo i kadilo kao na Badnjak i Staru godinu te prostirao stol. Dan kasnije, božićni kinč se uklanjao i odnosio u vinograd ili na polje, nikako u smeće, jer je blagoslovljen.
Luka Šarić